Martin Gjurgjević – Memoari sa Balkana(1858-1878)(3)

Već Srbija i Crnagora navijestiše rat Turskoj, te krenuše vojske prema granicama u mjesecu junu 1876. U opće je svaki mislio, da će Turska podleći oslabljena ustancima u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini. Ja sam držao za cijelo, da će Crnagora lasno zaposjesti Hercegovinu, pa me popade vruća želja, da idem na bojište.

Komentar:U ovom citatu se mogu dobro osmotriti kako lična uvjerenja samog pisca memoara (što ga čini još vjerodostojnijim u vezi njegovih drugih opservacija) tako i cijela priča oko karaktera ustanka tj. njegove direktne povezanosti sa aspiracijama susjednih država, pogotovo što se tiče teme Crnogorskih pretenzija na teritorij BiH, o čemu smo već pisali ranije.

Tu bijaše na konaku okolo 500 Dalmatinaca, dobrovoljaca iz Krivošija i Boke Kotorske sa jednim kapetanom, koji im je bio zapovjednik. Oni su se vraćali iz crnogorskog tabora k svojim kućama. Kapetan je strašno grdio Crnogorce, što ih nijesu htjeli primiti u vojsku. Ja nijesam mogao saznati pravu istinu, za što ih nijesu htjeli primiti; nu mislim, da će biti pravi uzrok to, što je Austrija zahtijevala, da se imadu natrag opremiti zbog neutralnosti.

Komentar: Uloga oduševljenih kršćanskih dobrovoljaca “sa strane”, odnosno iz bližeg i daljenjeg komšiluka pokazuje, pored spomenutih pljačkaških razloga,  jedan kontinuitet u namjeri smanjivanja životnog  prostora Bošnjaka koji je skoro pravolinijski tekao od prve polovine 17.vijeka, kao i  shvatanja ovih dobrovoljaca o razlozima borbe i o zajedničkom imenitelju koji ih je povezivao sa kršćanskim ustanicima i Crnogorcima. Nema tu govora o nekakvoj klasnoj borbi ili socijalnim nepravdama kao razlozima nego o čistom pokušaju širenja granica i istrebljenju “turaka” iz etničko-vjerskih pobuda.

U to počeše sa sviju strana stizati malo po malo vojske sa svojim vojvodama. Sve je već bilo na okupu osim Lazara Sočice, koji je bio daleko otišao na Ivan-planinu, da presiječe puteve turskoj vojsci, ako bi dolazila iz Bosne u Hercegovinu, te da zaposjedne Konjic, pa da tako sva Hercegovina pane u crnogorske šake. Lijepa je to osnova bila, ali bijaše malo vojske poslano da osvaja Mostar, a i onaj poraz u Bišini pokaza, da sredstva nijesu odgovarala osnovi.

Komentar: Već smo ranije iznosili ovakve činjenice o ekspanzionističkim namjerama Crne Gore prema teritoriju BiH u članku “Pretenzije Crne Gore prema Hercegovini” a evo i ovdje im nalazimo potvrde. Vidimo da su apetiti bili daleko veći od onoga što je Crna Gora otela pa zatim dobila Berlinskim kongresom. Ipak je od svega najupečatljivji strašni pad snage i i očita nemoć Bošnjaka koji su u manje od pola decenije dočekali da im Crnogorska plemena i klanovi, koji su do jučer kao obični hajduci morali da se kriju po pećinama onih  svojih nekoliko planina, sada otimaju čitave gradove i cijele krajeve i to nastupajući sa pozicije suverene države a da Bošnjaci to posmatraju iz pozicije objekta, živog plijena tj. nekakvih nedefinisanih žitelja, “turaka” koje niko ništa ne pita ali koji su se tu eto zatekli. A samo koju deceniju ranije situacija je bila skoro potpuno obrnuta. Cijela ta tema zaslužuje dugu elaboraciju ali po našem mišljenju za takvu situaciju su možda ponajviše krivi pokolji i pomor tadašnje Bošnjačke elite tj. vojno-zemljoposjedničke aristokracije kao nosioca samostalne Bošnjačke vojne snage i kao baštinika ideje Bosanske samostalnosti, jedinstvenosti Bošnjačkog životnog prostora i vlastite suverenosti (ma kako ta ideja bila sirova i u začetku) a koje je sporovelo Osmansko Carstvo u prvoj polovini 19.vijeka, i to nekoliko puta.

Odmah nakon ove bitke popališe Crnogorci sva turska sela po Planome, a bijela vojska (crnogorske žene) poplavi sav zastrašeni prijedjel i oplijeni sve, što je mogla naći i nositi.

Komentar: Još jednom vidimo taj motiv sveopšte i temeljite pljačke koji uvijek prati sve ratove protiv Bošnjaka.Branko Ćopić je pisao o ovom fenomenu pljačkaša svih uzrasta koji prate udarne jednice za vrijeme drugog svjetskog rata a i oni koji su preživjeli agresiju znaju kolika je bila pohlepa agresora za apsolutno svim, od nakita preko bijele tehnika pa do kućnih instalacija.Hajdučija.

Lazar je vraćajuć se od Konjica bio popalio sve, što je bio našao na putu. Metohija, Lipnik i sva mjestanca po Gatačkom polju biše pretvorena u pepeo; tu nije bilo više ni žive duše. Kula i dvorovi Dedage Čengića u Lipniku kraj potoka pretvoriše se u garave ruševine; samo turbe Smail-age Čengića poput džamije sa drvenom munarom poštedi vojvoda Lazar Sočica.

Komentar: Još jedan pisani dokaz o pogromima Bošnjaka Hercegovine, posebno istočne  i kako su oni ovakvim stradanjima svakih nekoliko decenija, još od 17.vijeka, nestajali sa svojih ognjišta a njihovi krajevi koje su odvajkada naseljavali postepeno postajali sinonim za “vekovnu pravoslavnu zemlju”  pa čak i prava uporišta najvećeg nazadnjaštva u tom smislu (četništvo i sl.).Čak i ovdje, u tim vremenima, vidimo svu tragiku priče o tzv. “multikulturalnosti” koja je Bošnjacima već nekoliko puta došla glave i skoro ih biološki uništila, kao i pogubnost Bošnjačkog neshvatanja potrebe za izbjegavanjem gajenja guje u njedrima jer upravo je spomenuti Lazar Sočica bio svojevremeno jedno vrijeme u pratnji poznatog junaka Derviš-paše (Dedage) Čengića, koji je umro malo prije opisanih događaja, čije je dvorove nekoliko decenija ranije spalio. Na žalost čak i danas se Bošnjacima nameće ista pogibelj koja im uvijek donose ista ružna “iznenađenja” i “razočarenja”.

Pukovnik Tomel sjaši sa konja pred kneževim čadorom i predade pismo Njegovu Visočanstvu. To je pismo bilo vrlo tajno, ali ta tajna nije mogla ostati vazda tajna. Austrija saopćava Crnojgori, da će Bosna i Hercegovina najposlije pripasti Austro-Ugarskoj, te joj savjetuje, da ne proliva krv uzalud po Hercegovini, nek se drži prema Hercegovini defenzivno, a prama Albaniji neka operira, kako god hoće. To pismo ne učini dobra utiska, već sve ogorči.

Komentari: I u nekom zlu, malo dobra.

Tako pop Bogdan Zimonjić, vojvoda gatačkih ustaničkih četa, postade kajmekamom (kotarskim predstojnikom) gatačkog kotara sa 2000 forinti godišnje plaće u Gacku. On je s okupacijom prošao najbolje od svih borilaca za slobodu. Njegovi su sinovi akademički naobraženi, te ih vidimo danas: jednog kao kotarskog predstojnika, a drugog kao vladiku.

Komentar: Jedan od odgovora na pitanje zašto se zločini nad Bošnjacima uvijek ponavljaju skoro ciklično u istoj formi, od strane istih naroda i grupa, vrlo često čak i od strane različitih generacija jednih te istih porodica, leži upravo u ovom citatu. Vidljivo je da se zločin, sa stanovišta, materijalno ekonomske situacije, ideoloških ciljeva i pozicije izbjegavanja kazne od ljudske ruke, uveliko isplatio. Uvećan ekonomski status, dobar glas i pozicija u vlastitom narodu, izbjegavanja kaznene ruke bilo kakvog ljudskog zakona i mogućnost da se nasljednici spremaju i pripremaju za veće domete je nešto što je pratilo veliku većinu zločinaca nad Bošnjacima od 1875 pa do 1995. Tzv. “ustanici” postaju kotarski A.U predstojnici, komite i velikosrpski teroristi iz prvog svjetskog rata postaju nacionalni heroji i visoki službenici u SHS i Kraljevini Jugoslavije, četnici iz drugog svjetskog rata postaju zaslužni partizanski prvoborci i partijski funkcioneri FNRJ i SFRJ, četnici i agresori iz nedavne agresije također u velikom broju nekažnjeno uživaju u gradovima i selima koje su oteli a dobar broj njih čak i radi u zajedničkim institucijama BiH na svim nivoima (da ne spominjemo entitetske institucije). Ono što je zajedničko svim ovim periodima je nekažnjen zločin radi čega se u očima nadolazećih generacija taj zločin upravo i isplati. Još jedna ogromna sličnost svih ovih perioda koje prate zločine je i dolazak vrsta vlasti ili sistema, niti u jednom Bošnjaci nisu imali snagu ili način da kazne zločine i ponište njihove rezultate na odgovarajući način. Pametnim pouka.

Lazar Sočica i ostale ustaške vogje ostadoše u Crnojgori, gdje su imali dosta prostora, da se nasele, pošto je Crnagora Berlinskim ugovorom mal-ne dvostruko raširila dobivši kotarove Pive, Nikšića, Podgorice, Bara i nekih pokrajnih dijelova Gacka, Bileća i Trebinja.

Komentar: Nekada temeljni prostori Hercegovine, danas u očima ogromne većine Bošnjaka odvajkada strana zemlja sa kojom Bošnjaci nemaju mnogo zajedničkog. Hoće li tako za stoljeće biti i sa Trebinjem, Bilećom, Nevesinjem, Ljubinjem, Fočom, Gackom…ovisi o Bošnjačkoj količini samodestruktivnosti i jačini želje za samoodržanjem i opstankom.

Advertisements

Martin Gjurgjević – Memoari sa Balkana(1858-1878)(2)

U mjesecu augustu iste godine pregje buna i u Bosnu. Na hrvatskoj se granici ukazaše: general Despotović i Petar Karagjorgjević, prvi u prilog Obrenovića a drugi sam za se. Despotović je pomagao ustaše i novcem i dobrovoljcima iz Srbije, a Karagjorgjević je gledao, da bez troška i bez svoje krvi gotovo dočeka. Svi su mu to spočitavali i govorili: “Za što Petar Karagjorgjević nije doveo desetak hiljada Švicara, onih dobrijeh strijelaca, i donio nekoliko milijuna novaca, pa bi imao velikog uspjeha, jer bi se uz Švicare okupilo tri puta toliko bošnjaka?”. Jest, ali to ne bi Austrija dopustila.

Komentar: Ovdje primjećujemo opet istu tendenciju direktne umješanosti okolnih država u podstrekivanje ustanka i to radi sopstvenih hegemonističkih ciljeva. To jasno govori prisustvo izaslanika u Srbiji tada vladajućih Obrenovića kao i prisutvo Petra I Karađorđevića, budućeg Srpskog kralja. I opet se mora primjetiti ogromna sličnost takvih dešavanja događajima tokom cijelog 20.vijeka kao i sa vremenima u kojima mi živimo. Veoma je zanimljivo i indikativno opet ponovljeno nazivanje tadašnjih pravoslavnih ustanika (današnjih Srba) Bošnjacima.

Uzduž sve Save tj. do Jasenovca, pa opet uzduž Une do Petrovca i Grahova popališe ustaše čardakove begova i aga, tako da ništa ne ostade.

Komentar: Kroz ovaj pasus se može primjetiti da se način vođenja rata protiv Bošnjaka nije ni malo promjenio od 19.vijeka. I u nedavnoj agresiji je prva meta bio imućniji, obrazovaniji ili politički angažovanji sloj Bošnjaka, što radi obezglavljivanja Bošnjačkog naroda i otežavanja organizacije otpora što radi prizemnog motiva pljačke.

U to činovnik megjunarodnog brzojava, Joakim, bješe iz Gradiške pobjegao u Slavoniju, no ne od turskog zuluma, nego od straha, kad je čuo, da će ustaše iz Kozare navaliti na grad, popaliti ga i poubijati sve, što je tursko.

Komentar: Opet tako nam poznati motiv silaska iz šuma u gradove i istrebljivanja svega što je “tursko”. Upravo iz ovakvih historijskih zabilješki se može vidjeti da fenomen “čišćenja turaka”  nije nešto novo nego da se radi o duboko usađenoj tradiciji i jednom specifičnom pogledu na svijet oko sebe, skoro načinu života, kojeg nije prozivela nikakva “nacionalistička” politika ili neka stranka, niti je produkt iznenadnog masovnog ludila i ubilačke histerije, nego se on formira od malih nogu i nosi iz kuće kao ponosna baština. Na žalost ono od čega je još onda pobjegao neki Joakim nisu mogli izbjeći Bošnjaci Prijedora i Kozaraca ni 1941-1945 ni 1992-1995 .

Turci su se ipak bolje borili nego ustaše; oni su bili vazda pod oružjem, pa i stari ljudi, koji su preživjeli više bojeva, borili su s novacima uz rame novaka, te ih učili i sokolili. Najposlije Turci savladaše ustaše, poubijaše ih okolo 200, spališe im drvene utvrde, a ostali se razbjegoše po Motajici, pa kasnije prebjegoše u Slavoniju.Megdju ustašama bijaše malo Bošnjaka. Ta je ustaška četa bila sastavljena iz dobrovoljaca, što su bili nadošli iz Srbije.Većinom su bili sasvim mladi ljudi, a može se reći, da je bilo i dječaka megju njima. Pa kako da se bora takovi nejaki i neiskusni s vještim Turčinom!

Komentar: Izgleda da je i u ono vremena bio prisutan fenomen vikend-četnika koji  su dolazili u BiH da ubijaju i pljačkaju. Možemo primjetiti da se i propagandi rad nije izmjenio mnogo, nego da je skoro isti kao i onaj iz nedavne agresije, pa tako dobrovoljci nabrijani na ubijanje i pljačku “turaka”, dobrovoljci kojima nije bilo mrsko potegnuti iz Srbije sve do Posavine, poslije stradanja od ruke obližnjeg “strašnog i vještog Turčina” postaju “nejaka i neiskusna” nejač, a ima i čeljadi među njima. Pa da čovjek zaplače od tuge za tim dobrohotnim veselim dječacima. Inače još jednom nailazimo na očiglednu razliku koju Gjurgjurević pravi između pravoslavnih dobrovoljaca iz Srbije i domaćih pravoslavnih ustanika koje naziva Bošnjacima.

U to doba jedne nedjelje Fra Filip Čutura, parok u Posušju, naredi svojim župljanima, da sljedeće nedjelje smiju u crkvu doći samo muški, a žene i djeca da ne smiju k misi. Kad dogje ta nedjelja i misa bi gotova, sazva taj parok Fra Filip Čutura župljane pred ckrvu i tu ozbiljno im drža govor u namjeri, da ih potakne na ustanak. Tako i u Bekiji buknu vatra megju katolicima.

Kometar: Ovo pruža još jedan uvid odakle je sve dolazila agitacija za ustanak i da se nije radilo ni o kakvoj klasnoj borbi nego o iz vana dirigiranom nacionalno-vjersko obojenom pokušaju istrebljenja Bošnjaka.

Lasno se je bilo ustašama izdržavati: silni su se novci kupili u Rusiji u prilog ustašama. Neki Boždarević Veselicki (kazivao mi je da je starinom iz Hercegovine) bio donio iz Rusije nekoliko stotina hiljada rubalja za ustaše; pače on ostade u ustaškom taboru sve do svršetka ustanka. Ustaše su imale pušaka, praha i olova izobila.

Komentar: Još jednom velika sličnost sa nedavnim dešavanjima.Određeni vjetrovi pušu uvijek iz istog pravca. Znakovita je i još jedna paralela iz skore historije, a to je da su “obespravljeni i ugroženi” nekako višestruko bolje pripremljeni, naoružani, opskrbljeni i iz vana potpomognuti nego “ugnjetivači”.

Martin Gjurgjević – Memoari sa Balkana (1858-1878) (1)

Nekoliko zanimljivih citata iz memoara Martina Gjurgurevića koje objavljujemo u nekoliko nastavaka. Sami “memoari” su, kako i prof.dr.Mustafa Imamović kaže u predgovoru, “slaba knjiga ali ipak vrlo zanimljiva lektira koja je vrijedna općeg interesa”. Ipak odlično popunjavaju prazninu u oskudnoj bosanskoj memoarskoj literaturi toga doba. Nama su vrlo zanimljivi zbog slikovitih, iako sirovih, opisa dešavanja kojima je pisac lično svjedočio i koji nisu opisani skoro nigdje drugdje kao i zbog uvida koji pružaju u tadašnja dešavanja čije posljedice osjećamo čak i mi danas. Posebno su zanimljivi dijelovi koji pružaju uvid u nacionalno pitanje u BiH tj. kako se ono onda razumjevalo i doživljavalo.

Martin Gjurgjević je rođen u Doljanima  na krajnjoj južnoj tačci Bosne i Hercegovine. Školovao se u Dubrovniku, gdje je završio “jezuitsku gimnaziju na talijanskom jeziku”. Bio je činovnik u Osmanskoj upravnoj službi, u telegrafskim uredima u Mostaru, Sarajevu, Prištini i Bosanskom Brodu, svjedočio je ustanku u Hercegovini i Bosanskoj Krajini nakon čega odlazi u Crnu Goru i stavlja se na raspolaganje Knezu Nikoli, svjedoči bitci na Vučjem Dolu kod Bileće, a kada je postalo jasno da će Hercegovina (sa Bosnom) pripasti Austro-Ugarskoj a ne Crnoj Gori, odlazi u Mostar gdje je dočekao ulazak okupacionih trupa A.U sa generalom Stevanom Jovanovićem na čelu.

“Kad dogjoh u Sarajevo, bijahu ovi konzuli: francuski Moulin, kojeg su kasnije ubilli u Saloniku; ingleski Holmes; talijanski: Durando; ruski: Čoulepnikoff; njemački Blau, a austrijski: Haas. Konzuli su igrali veliku ulogu u upravi; za svaku bi malenkost letjeli u konak i pritisak činili na valiju, da učini ovo ili ono. Konzuli su se vazda držali solidarno, u važnim bi predmetima obdržavali zajedničke sjednice i kolektivne zaključke u ciframa brzojavno javljali svojim vladama i poslanstvima u Carigrad.

Konzuli su dobro i udobno živjeli. Svaki je imao kočiju i jahaće konje, a jao si onome, koji se pred njima ne bi uklonio na sokaku. Svi su davali češće plesne soiree, a ingleski je konzul imao i megjunarodno pozorište, naravno na francuskom jeziku.Predstavljala su gospoda i gospogje iz toga diplomastičkog zbora. Komadi su bili većinom drame i vesele igre. Predstava b se završila plesom, a iza ponoći bi slijedio sjajan objed počam od bouillona. Tu se je pilo vino iz Bordeauxa i šampanjac, a soiree bi se završila kotillonom. Megjutim je austrijski generalni konzul Haas umro u Busovači, putujući iz Beča u Sarajevo s dopusta. Na njegovo mjesto dogje Herzfeld; on je bio vjeran pobočnik cara Maksimilijana u Meksiku. Nadvojvotkinja Sofija vrlo ga je voljela već iz uspomena na pokojnog Maksa.”

Komentar: Nevjerovatno ali za više od 140 godina se u BiH malo toga promjenilo što se tiče situacije sa kojekakvim stranim opunomoćenicima i bjelosvjetskim predstavnicima i njihovog statusa i uloge u BiH. Kao što su naši pretci morali spasavati živu glavu pred njihovim kočijama i bijesnim konjima tako i mi danas moramo bježati na pločnike pred njihovim “core diplomatique” džipovima sa zatamnjenim staklima i obijesnim vozačima. Dobro je pa još ne dobijemo i korbačem preko urođeničkih leđa. Isto tako je frapantno kako i dan danas ambasadori kao i ondašnji konzuli imaju nepristojno veliki uticaj na domaće političke predstavnike koji bi trebali odgovarati svojim biračima a ne njima i nesrazmjerno veliki upliv u domaća politička pitanja, koja tretiraju u svjetlu interesa vlastitih država, a što je još gore danas više oni ne moraju da trče valiji u konak da intervenišu, neko naše valijice trče njima u ambasade po uputstva. Izgleda da mi danas nismo čak ni postkolonijalno društvo poput mnogih afričkih država nego da obitavamo još uvijek u 19. vijeku.

“Nije pukla prva puška u Nevesinju , kao što neki pričaju, nego u Dračevu na Krupi stolačkog kotara. U mjesecu maju 1875. godine diže se katolička raja na pušku svih sela od Kupe do Kleka, a to su: Neum, Klek, Gradac, Papratnica, Utovo, Ravno, Zelenikovac, Moševići, Hrasno, Dubravica, Svitava, Sjekose, Bajovci, Dračevo i Doljani. Tada se skupi 2000 ustaša sve po izbor junaka, urediše svoju vojsku na četri tabora, a izabraše za vrhovnoga vojvodu parahoa iz Graca Don Ivana Musića, nećaka biskupa fra Angjela Kraljevića. Organizovaše dakle vojsku na tabore po 500 vojnika, a imali su iza vojvode serdara i četri komandira (majora), podkomandire, kapetane i oficire. Jedan se komandir zvao Mijo Brstina; bio je pravoslavni ali prema kršćanima vrlo dobar čovjek. Tada se nije znalo za srpstvo ni za hrvatstvo. Svi su dobili bili puške ostraguše iz Dalmacije i silesiju džebhane (municije).

Komentar: Pored zanimljvih, mada već poznatih, činjenica u ogoromnom uplivu koje je svećenstvo, i pravoslavno i katoličko,  imalo na raznorazne kojekakve ustanke tj. glorifikovane pokolje i etnička čišćenja “Turaka” tj. Bošnjaka iz južne Hercegovine u zadnjih 300 godina, kao i očiglednom karakteru iz vana sponzoriranog “ustanka” ovdje je posebno zanimljiv podebljani dio koji nam potvrđuje ono što mnogi drugi relevantniji izvori i arhivska građa govore. U BiH nije bilo ni Srba ni Hrvata u današnjem smislu sve do kasnog 19.vijeka i posrbljavanja i hrvaćenja koje su tada uslijedila kroz crkve, školstvo i kulturna društva. Ovaj podatak je još upečatljivi kada vidimo da dolazi iz memoara koji su pisani još u 19.vijeku i to od osobe tipa Martina Gjurgjevica, čija vjerska pripadnost, simpatije prema ustanicima, prisustvo u pratnji Kneza Nikole tokom bitaka, bijeg preko granice radi straha od “Bosanskog bašibozuka” i kasniji angažman u upravi A.U jasno govore o idološkoj opredjeljenosti. Ono što današnji falsifikatori historije tako uporno i očajno negiraju kao centralni argument koji im smeta u opravdavanju njihovih stavova, Martin Gjugjurević je iznio kao obični sporedni podatak koji se podrazumjeva, nešto sasvim obično i nevažno i normalno poput zelene boje trave, jednostavno zato što je to tako bilo.

Pretenzije Crne Gore prema Hercegovini (3)

“…Knez Nikola je morao da uloži mnogo truda i napora da se osigura od eventualne akcije hercegovačkih ustanika koja bi mogla da poremeti politiku Crne Gore prema Austro-Ugarskoj za vrijeme Berlinskog kongresa i okupacije Bosne i Hercegovine. Zato su preduzete jake mjere opreznosti. Prije svega upućen je u ustaničke oblasti Hercegovine knežev tast, vojvoda Petar Vukotić. On je imao da svojim autoritetom obezbjedi mir i red u Hercegovini. To se jasno vidi iz telegrama kapetana Sauervalda grofu Andrašiju, sa Cetinja od 28.jula 1878. godine…

…Ali ono najvažnije u ovoj kneževoj akciji, bilo je okupljanje hercegovačkih ustaničkih vođa i njihovo zadržavanje na Grahovu od sredine avgusta do kraja septembra 1878. godine pod naročitom kontrolom….

…Za 17.avgust 1878. godine bila je sazvana skupština ustaničkih vođa na Grahovu kojoj su imali prisustvovati svi ustanički vođi, ali pod uticajem Austrije nije došao don Ivan Musić i oni vođi koji su bili pod njegovom komandom, i to samo glavari “rimokatolici”, kako u svom izvještaju kaže serdar Savo Jovićević. Na Grahovo je ipak došlo 16 glavara iz Šume i Popova, pretežno Srba…

…Glavnu ulogu na grahovskoj skupštini imao je svakako vojvoda Petar Vukotić, kome je pošlo za rukom da zadrži hrcegovačke ustaničke vođe na Grahovu sve do završetka okupacije u Hercegovini, do pada Klobuka, 28. septembra 1878. godine…

…Obezbjedivši se od mogućnosti saradnje ustanika iz Crne Gore sa muslimanskim ustanicima iz Hercegovine, Crna Gora je mogla da izvodi politiku koja se nije kosila sa interesima Austro – Ugarske, nastojeći da iz te politike izbije neku korist za sebe. Mislilo se pri tome na istočni dio gatačkog kadiluka, od Lipnika do Cernice, da se na tu liniju pomake crnogorska granica prema Hercegovini. Ova tendencija jasno se vidi iz naredbe vojvode Maša Vrbice Vuku Pejoviću da nastoji pridobiti Omera Šehovića, da Korjenići ustupe Crnoj Gori Klobuk koji bi se kasnije ustupio Austro – Ugarskoj i poslužio bi kao ekvivalent za ispravku granice u Hercegovini i eventualno i u Albaniji. Među Korjenićima je postojalo raspoloženje da se priključe Crnoj Gori. Jedan od istaknutih korjenićkih vođa, Omer Šehović pisao je Nikoli Andrinu Kovačeviću na Grahovo, između ostalog i ovo: “Vi ako mislite ikad ikakvu pomoć učiniti, pomozite nam sad, ako smijete. Ovo je vlješe da ostane vaše nego ćesara i nama se čini kad bi smo ostali vaši, koliko da nebismo ništa izgubili ” (Tel. br. 7)

…Sam Omer Šehović  nije mogao ništa da uglavi bez dogovora sa svim Korjenićima i do ostvarenja ovog plana nije došlo. Kad taj plan nije uspio, Mašo Vrbica je došao na novi, sasvim drukčiji. Po tom novom planu Korjenići su imali da daju najžešći otpor okupatoru braneći se u tvrdom Klobuku. Po uputstvu Maše Vrbice trebalo je iskoristiti autoritet i uticaj poznatog agitatora protiv okupacije i vođe Trebinjaca, Ađail-efendije (Hadži-Aliefendije Fetahagića) na Korjeniće i Trebinjce, da se u svakom slučaju da krajnji otpor. Time je trebalo što više zabaviti austro – ugarsku vojsku, računajući možda i na promjenu međunarodne situacije…

…Crna Gora je imala u svojoj vlasti od septembra 1877. godine drum od Gacka do Trebinja i od Bileće do Divina prema Stocu. Na tom drumu je organizovala službu bejzbjednosti i postavljeni su perjanici sa barjaktarima ponegdje i oficirima. Čitavu ovu oblast sa ovako važnom arterijom kontrolisalo je crnogorsko načelstvo u Bileći koje je vodio Vuko Pejović, čovjek od punog povjerenja vojvode Maše Vrbice. U ovom dijelu Hercegovine nije ni došlo do bilo kakvog otpora austro-ugarskoj vojsci i za nju je bilo naročito važno da ona ostane u u rukama Crne Gore dok ne završi okupacija…

…Izvještaji koje je dobijao načelnik Vuko Pejović od ljudi koje je slao na teren, a koje su zvali “uvodađijama”, bili su realni i često su se slagali sa austro-ugarskim službenim izvještajima. Oni pružaju pouzdan materijal o situaciji kod Stoca u teškim danima po okupatorsku vojsku, sredinom avgusta 1878. godine…

…Po sporazumu barona Temela i kneza Nikole crnogorska vlast je ostala u Bileći i poslije prolaska austrijske vojske kroz ovo mjesto u Trebinje i zadržala se sve do dolaska austrijske vojske i administracije, 8. oktobra 1878. godine. ”

Izvor: Hamdija Kapidžić, Crna Gora prema okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine; Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vijeku, Sarajevo 1956.

Pretenzije Crne Gore prema Hercegovini (2)

“…Knez Nikola je nastojao da u toku Berlinskog kongresa dođe u Beč i popravi situaciju, ali se sa austrijske strane na tu kombinaciju nije pristalo. Odlukom Berlinskog kongresa bile su utvrđene granice između Austrije i Crne Gore u Hercegovini i traženo je da Crna Gora evakuiše zauzete oblasti Hercegovine. U telegramu caru Franji Josipu knez Nikola se teško žalio na razvoj situacije…

…Nastale promjene trebalo je objasniti hercegovačkim ustanicima i njihovim vođama, koji su od početka rata Crne Gore sa Turskom (28. juni 1876) činili gotovo jednu četvrtinu crnogorske vojne sile, da su svi postignuti uspjesi ostali bespredmetni i da se moraju vraćati u porobljenu domovinu pod vlast novog i snažnijeg okupatora. To nije bio nimalo lak ni jednostavan posao, tim prije što je postojalo jako raspoloženje među ustanicima da nastave borbu, ovog puta u saradnji sa svojim dojučerašnjim protivnicima, hercegovačkim muslimanima, koji su sa svoje strane, činili pokušaje da se povezuju sa hercegovačkim ustaničkim glavarima i da sa njima zajedno povedu borbu protiv austro-ugarske okupacije. U predstavci koju su uputili knezu Nikoli ustaničke vođe istočne Hercegovine, koja nije datirana, a mogla je biti pisana u junu 1878. godine, vidi se strah glavara od cijepanja Hercegovine, kako se onda govorilo. Oni u predstavci vele: “Razumijemo, da se po svuda zbori da će se ova naša Ercegovina presijecat na nekakav način. Pa ako su i prazne svijetske riječi, nas su opržile i vrijeđaju svakog Ercegovca u srce. Kako bi smo mogli na to pristati mi, koi smo se borili i dosta žertava dali za oslobođenje i nerazdjeljivost našu i sad smo gotovi krv svoju proljevati, jer smo znali i znamo da se bez pregnuća i žertava ništa ne može dobiti. Danas smo osigurani da se borimo; ne mislimo više kako ćemo sačuvati naše pokućstvo i naše kuće; ništa mi danas nejmamo osim ono naše rođene zemlje, natopljene krvlju naših predaka i našom koju mi moramo, i oćemo da održimo i da oslobodimo!” Dalje glavari izražavaju povjerenje knezu Nikoli i naglašavaju ” Mi smo bunu odpočinjući kazali da smo s Crnom Gorom ili da nas nije na svijetu; ta je namjera i danas kod nas” (Ova nedatirana predstavka hercegovačkih ustaničkih vođa objavljena je u “Zastavi”  br. 92 od 14/26 juna 1878. godine. Kasnije je objavljena u Zapisima knj. XVII, str. 250-252 i Ist. zapisima, knj. I, str. 226-229).

Pokušaj zajedničke saradnje hercegovačkih ustanika sa muslimanskim vođama u Hercegovini manifestovao se u akciji dvojice dabarskih ustaničkih vođa, Jovana Džombete i Šćepana Pavića, u maju 1878. godine, koji su se obratili pismom “svakom znanom i poštenom Turčinu i Rišćaninu” u Stocu. U pismu, koje donosim u cjelosti, oni poručuju: ” Samo ćemo vam javiti nekoliko riječi što mi doznajemo da se dalo Knjazu do druma i od druma dali Ćesaru. Mi koji smo sa ovu stranu druma (put Gacko – Trebinje) desetak bataliona nemožemo ukabuliti i uzdamo se da nećete ni vi nego da se sjedinimo pa da mu ne damo među se. Niesmo mogli ni dosad slušati njiove sovke ni bezakonja kad niesmo bili njegovi pa se i bi promislite šta li jedu i šta li zbore, kakve li poganluke rade, nego ovo nikako kabuliti nemožemo pa da će dovest 10 miliona na nas deset bataliona, mi nedamo živi nego ćemo se biti pa i vas da pitamo što vi velite kakoli hoćete, a dakobi Bog dao da se i na nas pogleda i car Ruski i sultan Turski. Njiha i njihovo upraviteljstvo kabulimo oli Knjaza Crnogorskog, barem nas neće lutoriti, ali nam odgovorite kako vi želite i ako hoćete koi izaći da se porazgovaramo. Nemojte se od nas bojati, Božja vam vjera mi neidemoni u krađu ni u boj, nego u ime tog posla da se razumijemo za svaki pošteni rad i eto šaljemo Ristu Popovca pa se snjim razumite i pošteno ga vrnite. Ljubezno vas pozdravlja voivoda Jovaan Đombeta i komandir Šćepan Pavić, 9. maja. 1878. godine (Drž. arhiv u Beču, konzulat u Mostaru, br. 43. 10. 1878. godine).

Austrijski vicekonzul u Trebinju, Vuk Vrčević, koji je budno pratio razvoj situacije u Hercegovini pred austrijsku okupaciju, izvještavao je Ministarstvo spoljnih posova u Beču o tome kako Hercegovinom krstare crnogorski emisari i pozivaju muslimansko stanovništvo da se ujedini sa ustanicima u Crnoj Gori za eventualni napad i odbranu, naročito da se odupru okupaciji austrijskih trupa (Drž. arhiv NR BiH, u Sarajevu, arhiv vicekonzulata u Trebinju, res. br. 65/78)

Među ustanicima u Crnoj Gori aktivno je djelovao Rus, Atanas Vasiljev, član slavenofilskog komiteta na Cetinju, na povezivaju s hercegovačkim muslimanima za zajedničku borbu protiv austro-ugarske okupacije. Njega naročito optužuju austrijski diplomatski predstavnici da agituje protiv Austrije sa svojim saradnicima Jovom Ljepavom i Đorđem Čirićem, održava sastanke i dijeli novce. Tako je u maju 1878. godine, održao sastanak sa hercegovačkim glavarima na Grahovu, a namjerava da održi slične skupštine u Bileći, Cernici i Krscu (Drž. ahiv Beč, Rezervatni izvještaj kapt. Sauervalda, Cetinje 16. juna 1878. godine.”

Izvor: Hamdija Kapidžić, Crna Gora prema okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine; Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vijeku, Sarajevo 1956.

Komentar:

Iz priloženog mislim da se sasvim jasno vidi (prema riječima samih ustaničkih vođa) koji je razlog “ustanka” poznatijeg kao “Nevesinjska puška” iz kojeg se kasnije i izrodila A.U okupacija BiH kao i “opravdanje” za ovu Crnogorsku agresiju na teritorij BiH. Može se također primjetiti žalosni kontinuitet stalnih međunarodnih diplomatskih igara oko teritorija BiH koja ne prestaju ni dan danas. Prljava uloga koju su odigrale i Crna Gora i Srbija i Austrija (koja je recimo natjerala Osmansko Carstvo da pomiluje ustaničke vođe i tako im dozvoli daljnju agitaciju) koje su na ovaj ili onaj način ustanak i podržavale i podstrekivale, svaka iz svojih razloga tj. želje za anektiranjem dijelova ili cijele BiH, dobija zanimljiv preobrat na ovom jugoističnom frontu kada crnogorci shvataju da će im ambicije ostati neostvarene i da će se za razliku od Austrije, koja pripada klubu tadašnjih velikih igrača,  morati zadovoljiti manjim zalogajima i to sa druge strane “švedskog stola” koji je tada predstavljalo raspadajuće Osmansko Carstvo. Upravo je nevjerovatna sličnost ovih događaja sa dešavanjima iz bliže prošlosti i to u više primjera: Interesi okolnih država i stranih sila te  manifestacija tih interesa ili otvorenom agresijom ili kroz podstrekivanje nasilja dijelova BiH stanovništva koje se  zatim uzima kao izgovor za intervenciju, vršljanje kojekakvih mutnih tipova i stranih organizacija te njihovo “bavljenje” BiH i njenim narodima, Bošnjačka politička i vojna nemoć tj. nepostojanje iste, rascjepkanost, nepostojanje zajedničkog ideološkog cilja ili platforme, zablude, lokalizmi i parcijalna rješenja radi kojeg Bošnjaci postaju obični objekti a ne subjekti ove “velike igre” koja traje i danas. Nevjerovatno je drska podlost (koja stalno prolazi radi političkog primitivizma, ekstremnog individualizma, moralnog sunovrata i nacionalne neizgrađenosti jednog dijela Bošnjačkog naroda) gdje se Bošnjaci masovnu kolju i protjeruju a preživjelim se zatim nudi “bratsk”a ruka saradnje nebili sami Bošnjaci, omogućili sami bolje uslove za vlastita nova stradanja (primjer iz ovoga članka gdje “ustanici” pozivaju Bošnjake da se odupru Austriji tako da bi mogli “pripasti” Crnoj Gori, ono što bi poslije usljedilo je vjerovatno još jedna “istraga poturica”, saradnja jednog dijela Bošnjačke inteligencije sa četničkim pokretom Draže Mihajlovića u drugom svjetskom ratu, primjer Fikreta Abdića i tzv. Zapadne Bosne tokom nedavne agresije i tako dalje i tako dalje). Neki Bošnjaci su padali na ovakve nevjerovatne podvale, što zbog očaja progonjenika, što zbog vlastitog neshvatanja prirode zla koje im prijeti, što zbog izdajstva svojih predvodnika. Ipak jednostavno je neshvatljivo da i danas, kao i jučer možemo svjedočiti vrlo sličnim političkim kretanjima i skoro istim pretenzijama koje se isto manifestuju i imaju istu retoriku. I sve to a da opet kao narod ništa nismo naučili.

Pretenzije Crne Gore prema Hercegovini (1)

O pretenzijama Srbije i Hrvatske prema teritoriju BiH je mnogo više poznato od onih Crne Gore koja u svom današnjem teritorijalnom opsegu obuhvata dobar dio “stare” Hercegovine. Kako je došlo do ovog širenja na račun Bosne i Hercegovine, na koji način je korišteno pobunjeno domaće hrišćansko stanovništvo kao peta kolona, koliki su zapravo bili crnogorski apetiti, kako je ironijom historije Austro-ugarska okupacija i želja za “prodorom na jugoistok” na neki način sačuvala kakvu – takvu cjelovitost BiH te kako se ovo crnogorsko širenje na zapad provodilo u praksi odlično se može vidjeti iz serije nekoliko članaka. Lično mislim da ovih nekoliko narednih tekstova pruža i indirektan uvid u još jednu temu a to je očita šteta koju je Osmansko Carstvo nanijelo Bošnjacima i BiH ukidanjem kapetanija 40-tak godina ranije i nasilnom “pacifikacijom” i razvlašćivanjem Bosanskog begovata 20-tak prije događaja opisanih u ovom članku.Vidljivo je da dok su Resulbegovići, Čengići, Tanovići itd., kao lokalne plemićke porodice životno zainteresovane za odbranu jugoistočne granice upravljali čuvanjem iste, crnogorci nisu mogli ni pomisliti na dugotrajniji upad a kamoli snivati snove o osvajanju Mostara i i proširenju do obala Neretve. Ali o tome nekom drugom prilikom ako Bog da.

“Austro-ugarska diplomacija je nastojala da odvrati crnogorske aspiracije od Hercegovine, sa jasno označenim teritorijem koji nije mogla dobiti Crna Gora, a to su oblasti Zubaca, Bileće i onih krajeva oko Trebinja, Gacka i Foče koji su po Sanstefanskom ugovoru imali pripasti Crnoj Gori. Isto tako trebalo je odvratiti aspiracije Crne Gore na Sutorinu, Bar i albansko primorje, a u naknadu imalo joj se priznati lijeva obala Tare sa Kolašinom, desna obala Morače sa Spužem kao i proširenje prema Albaniji. Ovakvo je bilo držanje austrijske diplomacije u februaru i martu 1878, što se vidi iz izvještaja Temela i njegova zamjenika Sauervalda sa Cetinja, 14. februara i 1. marta 1878 godine.

Knez Nikola, u svom memoarskom radu o Hercegovačkom ustanku, podvukao je teškoće i smetnje koje su sa austrijske strane stavljane napredovanju Crne Gore prema Hercegovini, i u jednom pasusu veli: ” Trajanje oko Nikšića htio je nadoknaditi življim napredovanjem i zauzeti cijelu Hercegovinu sa Mostarom, pa onda se povratiti na Podgoricu i sa udruženom vojskom uzevši nju poći na Skadar. No ovdje nastupi obrt u ratovanju crnogorskom. Austrijska vlada izjavi preko svoga zastupnika, Temela, da Crna Gora ne ide naprijed u Hercegovinu jer će joj sve žrtve biti uzalud. Hercegovina neće pripasti Crnoj Gori i ako je osvoji. Knjaz je bio na veliku muku. Toliki napori i žrtve ustanka i rata za najglavniju cijelj – za oslobođenje Hercegovine – ostaju najedanput bez uspijeha i to ne zbog sile turske, koju su junačke vojske crnogorske i hercegovačke slomile, nego nasiljem Austrije. Knjaz je morao ozbiljno uzeti poruku iz Beča, tijem više, što nije mogao zaboraviti, da ga je i prošle godine isti zasupnik austrijski stigao u Nevesinje s porukom, da se ne muči oko Hercegovine i da je ista poruka srpsku vojsku na Drini ustavila. Istina, njega ovaj događaj nije mogao spriječiti da ne ulježe u Mostar i ne zauzme cijelu Hercegovinu, ali dokle bi ovo izvršio, Rusija bi mogla svršiti sa Turskom i zaključiti mir, u toliko bi se Crna Gora našla bez drugijeh osvojenja osim Hercegovine, za koju se unaprijed kaže, da ne može ostati s Crnom Gorom. To je odlučilo, da se knjaz s vojskom povratio u Nikšiće” (Zapis, knj. XV. 1936, Nikola I: Hercegovački ustanak, str. 273 -74).”

Izvor: Hamdija Kapidžić, Crna Gora prema okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine; Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vijeku, Sarajevo 1956.

Islamizacija na području Sarajeva (3)

Proces prihvatanja Islama (dio treći)

“Prvi popis Bosanskog sandžaka iz 1468. godine, pored pojedinačnih imena, bilježi i sela naseljena isključivo krstjanima. Tako su u has Isa-bega ulazila sela Dubrovnik sa 10, Hočevje sa 11 i Brezovice sa 14 krstjanskih kuća. Zanimljivo je da je prihod od ovih sela bio znatno veći nego od drugih sela sa istim brojem kuća.

Među čiflucima koji su kupljeni tapijom od Isa-bega, uz obavezu vršenja vojne službe, je čifluk Sarudže koji se sastoji od mezre pod nazivom Krstjanska baština, u selu Boguševcu koje pripada nahiji Saraj, a među čiflucima kupljenih tapijom uz obavezu plaćanja desetine je čifluk vojvode Hokšadema, kojeg čini trećina sela Doljani sa stavke krstjanina Radina (TD. No. 0-76 /1468/1469), fol. 39r, 61v; Aličić, rukopis, 148,255.). Pusto selo Boguševac moglo bi biti uz potok Boguševac (izvire iz istoimenog vrela, danas vrelo Begovac), po kojem se i čitav kraj na vrhu Bistrika prozvao Boguševac. Selo Doljani je identično današnjem selu Jelovci, jer se pod oba naziva spominje u popisu iz 1468. godine. Dakle, Krstjanska baština se nalazila na području današnjeg Boguševca na Bistriku, a imanje krstjanina Radina na području župe Mokro kojoj je pripadalo selo Doljani-Jelovci. Ovi podaci razrješavaju dilemu vezanu za postojanje krstjanske zemlje, te dilemu da li je ona mogla biti kolektivni ili pojedinačni posjed (Za Desanku Kovačević-Kojić krstjanska zemlja je posjed pojedinca, dok Sima Ćirković na osnovu bilješke da je “prokleti kralj, svakako Stjepan Tomašević u vrijeme progona 1459. godine, oduzeo Krstjanima zemlju i podijelio seljacima,” uzima krstjanske zemlje kao kolektivno dobro; Kovačević-Kojić, Privredni razvoj, 116; Ćirković, Bosanska crkva u bosanskoj državi, 237). Nije isključeno da pored pojedinačnih posjeda u rukama pripadnika Crkve Bosanske se ne pojavljuje i Crkva Bosanaka kao imalac zemljišta, koje bi moglo biti identično “crkvenoj zemlji” koju bilježe defteri XV stoljeća. Međutim to bi mogla biti samo zemlja koja je zajedničko dobro  sela u kojem oni žive (šume, ispaše i svega onog što je činilo zajedničko dobro svih seljana), nikako u smislu pojavljivanja Crkve Bosanske kao feudalnog posjednika. Nedim Filipović, također, misli da se radi o individualnim posjedima krstjana, koji ne predstavljaju veće komplekse zemljišta, ali su zato dobro obrađeni i daju veći prihod iznad prosječne seljačke baštine (Filipović, Osvrt na pitanje islamizacije, 402).

Iz navedenog je vidljivo da se proces prihvatanja Islama odvijao ravnomjerno, zahvatajući sve društvene slojeve bosanskog srednjovjekovnog društva, a da su ga prihvatali i hrišćani i krstjani. Nosioci širena Islama na ovom području, kao i u drugim djelovima Bosanskog sandžaka bili su učeni ljudi, najprije derviši, a kasnije imami, hatibi i kadije, uz obavljanje svojih osnovih dužnosti na koje su imenovani.

Na području same nahije Saraj upisano je u defteru iz 1468/69. godine 275 muslimanskih kuća, sa još 164 odrasla, neoženjena člana (potencijalne kuće). “Osnovna činjenica je da je sve to muslimansko stanovništvo bilo domaće, jer gotovo svi domaćini, kao i samci, imali su oca kršćanina” (Handžić, O širenju Islama, 43). Već u kasnijem popisu vidljiva je druga generacija muslimana, što je dokaz o dužini trajanja ovog procesa.

Krajem XV stoljeća na sarajevskom području upisano je 3805 kuća muslimana, 2620 neoženjenih, 43 udovice i 53 baštine koje drže muslimani. Od tog broja, na području same kasabe Saraj, prema popisu iz 1515.godine upisano je ukupno 844 kuće, sa 366 neoženjenih muslimana i 36 udovica, dakle oko 4500 stanovnika. Kako se do kraja XV stoljeća u kasabi Saraj formiralo dvadesetak, a ne 15 mahala, kako ih bilježi popis iz 1515/1516. godine, za predpostaviti je da je ovaj broj bio daleko veći. Imajući u vidu broj hrišćanskog stanovništva (74 hrišćanske kuće i 15 udovica, 12 baština koje drže hrišćani, te 66 kuća dubrovačkih bazerdžan), s pravom se može zaključiti da je kasabu Saraj krajem XV stoljeća, više od dvije trećine činilo muslimansko stanovništvo.

Na kraju treba istaknuti da je Islam tolerisao postojanje drugih vjera, pa je tako bosanski franjevac fra Anđeo Zvizdović, 1463. godine dobio od sultana Mehmeda II Fatiha, Ahdnamu kojom se daju vjerske slobode bosanskim katolicima. Iste slobode garantuje i Skender-paša “poštenim kuštodu fra Angelu da si hodi slobodno vsugdje po rusagu gospodina cara, zato što je pošten redovnik i što su mu u službi njegova braća knez Domsa i knez Milutin” ( Mandić, Autentičnost Ahd-name, 61-90; Truhelka, Isprava Skender-paše, 609-610). U službo Isa-bega, kao njegov dijak spominje se kršćanin Herak Vraneš i Mihajlo, a kao njegovi izaslanici, Tvrdiša Bogutović, Branislac, Teodor, kefalija Stefan, Branilo Stepanović, Aleksa i ceribaša vlah Svinjarević. Ovog posljednjeg nalazimo i u službi Ajas-bega, dok u službi Skender-paše susrećemo vlaha Radosalića (Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici, 49, (br.56).).

Na osnovu podataka o izgrađenosti Čaršije, formiranim mahalama, objektima javne namjene u njima (džamijama, mesdžidima, banjama, hanovima i dr.), te broju stanovnika, s pravom se može konstatovati da su krajem XV stoljeća stvoreni svi uvjeti za razvoj kasabe početkom XVI stoljeća do statusa šehera.”

Izvor: Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću, Vesna Mušeta-Ašćerić.

Komentar:

Vrlo često se može pročitati o “Turskom zulumu”, “tamnom vilajetu”, nepodnošljivom životu kršćana pod “Turcima” i ostalim glupostima koje se plasiraju sa raznih strana ali čitajući priloženi tekst možemo samo zamisliti koliki bi bio Bošnjački nacionalni prostor da su, kojom srećom, Austrija i Venecija bile tako “zaostale” poput Osmanskog Carstva pa da su Bošnjaci i muslimani Like, Slavonije i Dalmacije mogli biti barem kmetovi a kamoli službenici i povjerenici tamošnjih vlasti, kako su kršćani bili u BiH za vrijeme Osmanlija.

Islamizacija na području Sarajeva (2)

Proces prihvatanja Islama (dio drugi)

“Vlasi koji su u srednjem vijeku, sa svojom organizacijom i djelatnošću predstavljali poseban socijalni milje, uklapali su se u osmanski feudalni sistem na različit način. U prvo vrijeme, za vršenje vojne službe bili su samo oslobođeni poreza, da bi kasnije njihovim starješinama, kao starješinama knežina, bili dodjeljivani timari, te su na taj način postajali sitne spahije. U slučaju ratnog pohoda sada su sami knezovi – timarnici imali vojnu obavezu (umjesto ranije obaveze koja je padala na deset domaćinstava). Porast broja knezova timarnika u Bosanskom sandžaku vidljiv je do druge polovine XVI stoljeća, kada počinje da opada. To je svakako u vezi sa potrebama osmanskih vlasti kojima vlaške usluge više nisu bile potrebne, ali i sa njihovom teritorijalizacijom (Handžić, O kretanju, 65. Nedim Filipović, pak, konstatuje da su vlasi u BiH predstavljali “masovnu osnovu islamizacije, zasnovane na dubokim promjenama ekomomskog, socijalnog bića vlaških masa”; Filipović, Islamizacija vlaha u Bosni i Hercegovini, 142-143. Potvrdu ovoj konstataciji ne nalazimo na sarajevskom području). Pored starješina, i drugi su vlasi kao vojnuci ulazili u redove martolosa, derbendžija, sokolara i akindžija. Oni, koji su teritorijalizacijom prešli na zemljoradnju, izjednačavali su se sa ostalim zavisnim stanovništvom.

U popisu Bosanskog krajišta iz 1455. godine upisan je vlah Hamza kao timarnik u posadi Hodidjeda, sa timarom u koji su ulazila sela Donji i Gornji Stup. On je i 1468. godine korisnik istog timara, ali sada u posadi tvrđave Kreševo (TD. No.0-76 (1468/69), fol. 103v.).

Ocjena da je zemljoradničko stanovništvo kasnije prešlo na Islam se također, ne može generalizirati. U pojedinim dijelovima Bosanskog sandžaka, upravo u ovom sloju bosanskog društva, proces prihvatanja Islama se odvijao paralelno sa prihvatanjem Islama od strane feudalnog sloja društva. Takav je slučaj sa područjem srednjovjekovne župe Vrhbosna, odnosno Sarajevske nahije, gdje dominira zemljoradničko stanovništvo (Filipović N., Islamizacija Bosne 53-66). Upravo zato je “brojčano najjača i teritorijalno najekstenzivnija islamizacija ostvarena u sarajevskom kraju”(Filipović, Napomene o Islamizaciji, 159). Kako je ovo župska oblast sa većinskim seoskim stanovništvom, sasvim je razumljivo prihvatanje Islama u tim sredinama uporedo sa vlastelom u čijem posjedu su se nalazila ta sela.

Pored sredina u kojoj se odvija, bitan faktor je i vrijeme u kojem ovaj proces započinje. Zna se da je sarajevski kraj došao pod stalnu osmansku vlast znatno prije nego je ona uspostavljena nad cjelokupnim teritorijem srednjovjekovne Bosne.Ne manje značajna je i vjerska situacija koju osmanske vlasti zatječu u pojedinim osvojenim oblastima. Zna se da su u Kraljevoj oblasti pored Crkve Bosanske veliki uticaj imali bosanski franjevci, da su Pavlovići do kraja ostali privrženi Crkvi Bosanskoj, dok je vjerska situacija u oblasti Kosača bila promjenjivija i ovisila je od trenutnih političkih prilika. Stoga je tvrdnja da se “pravoslavlje u hercegovoj zemlji stalno pomjeralo na račun bosanske crkve” neprecizna, bar kada je riječ o Bosni prije osmanskih osvajanja (Nilević, Srpska pravoslavna crkva, 81; Nilević, Proces afirmacije, 69).

Kao dio Kraljeve, kasnije Pavlovića oblasti, u srednjovjekovnoj župi Vrhbosni je bio dominantan utjecaj Crkve Bosanske. Uvjete za djelovanje ove crkve pružala su župska sela Sarajevskog polja, kao i lokalni trgovi koji nastaju upravo na osnovama agrarne proizvodnje. U Vrhbosni nije bilo sjedište bosanskih vladara, ali ni oblasnog gospodara, pa zato na ovom prostoru nema niti jednog franjevačkog samostana, niti sjedišta katoličke ili pravoslavne crkve (Čirković, Bosanska crkva u bosanskoj državi, 251).

Podatke o vjerskim prilikama u Vrhbosni daju pisani izvori, a potvrdu materijalni spomenici i toponomastički materijal. Indikativno je ime glavne tvrđave u Vrhbosni, Hodidjed, lokaliteta Djedove njive u selu Hrasnici kod Ilidže, Đedov Grob, njive u Gornjoj Bioči u Ilijašu, te njive Djedov Do u selu Vrapči u Vogošći. Zna se da je sjedište djeda Crkve Bosanske bilo u Kraljevoj zemlji, na području današnjeg Visokog, ali su isto tako u oblasti Pavlovića evidentirane brojne hiže pripadnika Crkve Bosanske, a da se na dvoru Kosača povremeno osjećao njihov jak utjecaj.

Još u XIV stoljeću u službi vlastele Pavlovića spominje se Vlatko pateren, kojeg Ćiro Truhekla poistovjećuje sa Vlatkom Vlađevićem, bosanskim vlastelinom koji je sahranjen u nekropoli stećaka na lokalitetu Vlađevina kod Rogatice. Radi se zapravo o Vlatku Tumurliću, uglednom pripadniku Crkve Bosanske, osobi u koju je Pavle Radenović imao veliko povjerenje. U XV stoljeću u službi Pavlovića spominju se krstjani Radovac i Radešin, potom i sam gost Radin Butković (Truhelka, Testament gosta Radina, 355-376; Truhelka, Još o testamentu gosta Radina 363-381; O Vlatku Tumurliću potpunije u : Čošković, Krstjanin Vlatko Tumurlić, 1-54), a zajedno sa njim i braća Radosav i Vukić Radilović, pripadnici sitne bosanske vlastele čija se plemenita baština nalazila u selu Radilovići, nadomak sarajevske Čaršije. Ovo selo će vrlo brzo ući u okvire gradskog područja kasabe Saraj, kao jedna od njenih mahala koja se formira do kraja XV stoljeća (Na lokalitetu Čadovina, jugoistočno od Rogatice, u groblju sa nišanima ukopana su braća Hasan i Ahmed Radilović, što je dokaz o prihvatanju Islama i ove bosanske vlastele. Vidi; Bešlagić, Nišani XV i XVI vijeka, 65-66). U popisu stanovnika Mahale sarajevske varoši iz 1489. godine je i Radivoj sin patarena. Mahala se formirala na području Stare Varoši iznad koje se steralo selo Radilovići.”

Komentar:

Mislim da se iz ovoga dijela citiranog poglavlja sasvim jasno može zaključiti da su na području današnjega Sarajeva i cijele Sarajevske kotline živjeli skoro isključivo Bošnjani pripadnici Crkve Bosanske, kako sitna vlastela tako i ostali slojevi društva koji su veoma brzo poslije dolaska Osmanlija prihvatli Islam. Ono što je posebno interesantno je i to je najkrupnija vlastela, ranga “oblasnih gospodara” poput Pavlovića bila krstjanska, što je pogotovo bitno kada vidimo kako se Pavlovići (Bošnjani i pripadnici Crkve Bosanske) danas pokušavaju nazor posrbiti i popravoslaviti te se čak i njihovi grbovi svojataju i iskrivljavaju pa je tako opština Pale prisvojila grb Pavlovića na kojem je iznad heraldičke tvrđave na crvenom polju, koja je inače na orginalnom grbu okružena ljiljanima, dodala krst i uklonila ljiljane a temeljnu crvenu boju štita promjenila u trobojnicu. Svašta.

Islamizacija na području Sarajeva

Vrlo zanimljvo poglavlje iz knjige Vesne Mušete-Aščerić “Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću”. Iz ovdje prenesenog poglavlja vidljivo je da je ogromna većina sitne Bošnjačke vlastele koju su Osmanlije zatekle na Sarajevskom području prešla na Islam i može se zaključiti da su upravo ovakvi domaći ljudi bili okosnica Osmanskog vojnog sistema (spahije, tvrđavske posade itd.) u Bosanskom krajištu, kasnije Bosanskom sandžaku kao i to da su ostali u posjedu svoje zemlje i nastavili živjeti na istom području, što je sve zajedno doprinijelo održavanju kontinuiteta Bošnjačke vezanosti za Bosnu i njenog shvatanja kao vlastitog vatana.

Inače toplo preporučujemo citiranu knjigu “Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeću” jer se zaista radi o djelu u kojem se mogu naći zanimljivi i dragocjeni podaci, veoma je pregledna, tvrdih korica, odličnog i ukusnog preloma i veoma lijepog vanjskog izgleda a sadrži i četri veoma zanimljive karte. I sve to za samo 15 KM u knjižarama “Svjetlost”.

Tekst poglavlja prenosimo u tri nastavka, radi dužine.

Proces prihvatanja Islama (dio prvi)

“Vjerske prilike u Bosnu u prvoj polovini XV stoljeća uvjetovale su i proces prihvatanje Islama u njoj. Stoga se on ne može tumačiti jednostrano, pogotovo ne “bogumilskom komponentom”. Oslabljenost Crkve Bosanske prije uspostavljanja stalne osmanske vlasti u Bosni ( progon njenih pripadnika 1459 / 60. godine, uzrokovan političkim pritiscima i ucjenama bosanskih vladara i “oblasnih gospodara” izvana), isključuje tezu masovnog prihvatanja Islama od strane vjernika Crkve Bosanske, ali i tezu o njihovom potpunom nestanku u tom periodu. Postojanje krstjana i krstjanskih baština u osmanskim popisima iz druge polovine XV stoljeća to osporavaju. Pojava čifluka i timara u rukama hrišćana, u istim izvorima, isključuje komponentu prinude u procesu prihvatanja Islama. Osmanske vlasti nisu silom nametale Islam, ali su stvarale uvjete za njegovo prihvatanje i širenje i to prvenstveno kroz integrisanje domaće feudalne klase u timarski sistem. Brojni timarnici, upisani u popisu iz 1468. godine, su pripadnici srednjovjekovne bosanske vlastele. U prvo vrijeme korisnici timata u posadama tvrđava su ljudi izvan Bosne, uglavnom iz ranije osvojenih krajeva, u kojima je timarski sistem već zaživio. Osmanlije u Bosni su rijetko korisnici timara, pa je “proces Islamizacije u Bosni i Hercegovini protekao bez masovne Turske kolonizacije” (Todorov, Balkanskijat grad, 48). Oni su nosioci vlasti, mada i među njima ima ljudi iz ranije osvojenih krajeva, pa i Bosanaca koji su prihvatili Islam, i dostigli visoki položaj u osmanskoj vojnoj hijerarhiji vlasti. Tako, po jednoj teoriji sam Isa-beg Ishaković vodi porijeklo iz kuće Hranušića – Kosača. (Turhelka, Isa-beg brat Hercega Stjepana, 213-218).

Nije rijetka pojava da je u prvim popisima Bosanskog sandžaka, uz ime novog muslimana upisano ime oca Abdullah, Abdulhaj, Abdulhalim (Božiji rob), iza čega se krije hrišćansko porijeklo. Tako je i bosanski sandžak-beg Ajas-paša, sin Abdulhaja, kao i Jahja-paša, dok sa Jakub-pašu stoji da je brat Radosava (Vakufname iz Bosne (Vakufnama bosanskog sandžak-bega Ajas-paše), 30;  Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 83, 94).Ko je bio Ali-beg Pavlović, kojeg psani izvori bilježe kao “Pavlovića zemlje gospodar”? Za Hazima Šabanovića, to je treći sin Isa-bega Ishakovića, koji je zamjenio svoga brata na tom položaju 1469.godine, te da je prezime proisteklo upravo iz tog položaja. Po drugima, Ali-beg je vjerovatno jedan o Pavlovića koji je prešao na Islam (Stojanović, Stare srpke povelje i pisma br. 947-1171;  Šabanović, Bosanski pašaluk, 129-130). Naime, na području Lukavice, u Topliku, u blizini starog groblja sa nišanima, do danas su se sačuvali ostaci turbeta kojeg mjesna tradicija vezuje za jednog od Pavlovića, koji je sahranjen pod njim.U blizini turbeta je nekropola stećaka na Pavlovcu, na kojoj je ukopan Pavle Radenović (Mujezinović, Islamska epigrafika, 7).

Za Skender-pašu Ćiro Truhelka navodi da je porijeklom iz sarajevskog kraja, te da pripada srednjovjekovnoj bosanskoj vlasteli Mihaljevićima, dok je po Šabanoviću, ovaj po ocu Đenovljanin, a po majci Grk, odgojen na dvoru Mehmeda II Fatiha, sa kojim je došao u Bosnu u vrijeme vojnih operacija 1463. godine.

U posadi Hodidjeda 1455.godine je Husein sin Rajka, hizmećar Isa-bega. Balaban sin Bokčina 1462.godine posjeduje mulk imanje u blizini utoka Koševe u Miljacku, imanje koje je njegova stara baština naslijeđena od oca Bokčina i djeda Stipka. Te godine Balaban je prodao Isa-begu mezru Brus na Trebeviću, koju je ovaj zajedno sa drugim nekretninama uvakufio za izdržavanje tekije u Sarajevu. U popisu iz 1468.godine, Balaban je korisnik čifluka kojeg je kupio tapijom od Isa-bega, uz obavezu davanja desetine. Balabanov sin Alija je korisnik čifluka na Gorici, kojeg također koristi uz obavezu davanja desetine. Alijin čifluk se sastojao od napuštene baštine kršćanina Vukčemiša, koja se veže ( ili pripada) Trgovištu, i jednog vodeničkog vitla ( TD. No. 0-76 (1468/69), fol. 38v,39r; Aličić, rukopis, 148).Ovaj čifluk je kasnije od njega otkupio Skender-paša i uvakufio za izdržavanje tekije.

Timar Alije iz posade Borča, dat je Muhamedu Bosancu 8.septembra 1477.godine, jer se Alija razbolio i ne može obavljati svoje dužnosti u tvrđavi, što povlači sa sobom i gubitak timara. Timar Hizira, sina Turudova, dat je novom muslimanu Muhamedu na preporuku Ajas-bega, a kada je ovaj postao silahdar, dato mu je na upravu salo Jošanica. U nekim slučajevima uz imena imaoca timara upisano je i mjesto odakle dolazi (iz Plovdiva, Skoplja itd.).Timar Mađara Mahmuda koji se sastoji od dva sela u području Visokog i jednog sa područja nahije Dubrovnik, kada je ovaj umro dat je na osnovu pisma Ajas-bega, Kapidžiji Ahmedu, a kada je ovaj ubijen, novom muslimanu Skenderu “zato što je ovaj učestvovao u borbi sa sandžak-begom”. Timar kojeg čini selo Brnjica sa područja Mokrog, koristi Musa sin Nikole. Ovaj timar je 14.juna 1469.godine dat na korištenje novom muslimanu Ahmedu.Dakle, timare niko od njih nije dobio zato što je prešao na Islam, nego zbog vojnih zasluga.

Vojnički sloj srednjovjekovnog bosanskog društva, kojeg je sačinjavala sitna bosanska vlastela, vlasteličići i vlaše starješine, prihvatanjem Islama uključuju se u red spahija, koji ni u timarskom sistemu ne ulaze u feudalni, nego u vojnički sloj društva. Vojnuci, kako ih bilježe osmanski izvori, ušli su kao organizovani hrišćanski vojnički red, u osmanski vojnički stalež.

Sitna vlastela sa sarajevskog područja, prihvatanjem Islama zadržala je svoja prodična prezimena, pa je lahko pratiti njihovo srednjovjekovno porijeklo. Tako se 26.jula 1470.godine u carskoj službi pojavljuje Ali-beg i brat mu Smail-beg, sinovi Ivana Vlahovića, a Isak Jablonić kao svjedok na jednoj ispravi iz 10.novembra 1475.godine (Truhelka, Tursko-slovjenski spomenici, 31 (br.29); Stojanović, Stare Srpske povelje i pisma, br.871-872; Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 99).U popisu Bosanskog sandžaka iz 1468.godine upisan je čifluk Skendera kojeg sačinjavaju dvije njive Jusufa Radosalića, po imenu Dvorište i Kundarić, u okolini Mokrog. Trećinu sela Žuželj koristi Jusuf Debelić u okviru čifluka koji mu je dodjeljen za vršenje vojne službe.”

wordpress visitor counter